Svakog tjedna, priča jedna
naše priče
  • ________Image Hosted by ImageShack.us_______ Život je ples, ples na žici
... i još naših priča:
Blog
nedjelja, lipanj 22, 2008
domena @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 23 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 15, 2008

(I zato, nahrani svoju mačku i ona neće lutati po tuđim krovovima - Vyasadeva, drevni indijski mudrac.)

            - Kasnim, kasnim, kasnim! Uvijek kasnim... – Mrmljala je nervozno Anita trpajući cigarete i upaljač sa stola u malenu sivu torbicu. Uletjela je u sobu kao vihor i zgrabila neseser s kreveta. Posteljina je bila razbacana i izgužvana, a njen svjetloplavi svileni kombine prebačen preko jastuka. Sada više nije bilo vremena da se išta posprema i sređuje. Okrenula se još jedanput, zaokružila očima po sobi, pa prišla velikom ogledalu pored bračnog kreveta. Popravila je šminku pa ruž, zajedno s četkom za kosu, ubaci u Samsonite. Izašla je iz stana, zaključala i stala pred dizalo. U glavi je vraćala film prisjećajući se nije li štogod zaboravila.

„Sigurno jesam, ali sjetit ću se na aerodromu, po običaju!“, razmišljala je dok je izlazila iz zgrade.
            Ispred ulaza, taksi je već čekao. Kišilo je, pa vozaču nije padalo na pamet izlaziti van. Dok je ulazila na stražnja vrata velikog sivog Mercedesa sjetila se: „Znala sam! Znala sam da sam nešto zaboravila, ja, glupača!“


Nije ponijela kišobran.

            Vozeći se prema aerodromu, kroz mokro staklo, gledala je u mrak. Prisjetila se kako je baš tu, nekoliko ulica dalje, prije sedam godina upoznala Andriju. I tada je padala kiša, ali jesenja.


„Sedam godina“, pomisli: „Sedam dugih godina zajedno. Već! Kako vrijeme leti!“
            Kada ga je upoznala, na rođendanu njene najbolje prijateljice, toliko se napio, da nije znao za sebe. Ležao je na krevetu, a ona je ostala pored njega. Bilo joj ga je žao. Dok je spavao, izgledao je poput djeteta, nekako naivno i bezazleno. Cijelu je noć provela promatrajući ga. Ujutro, onako snen i mamuran, bio joj je još miliji. Smijali su se zajednički njegovom glupom pijanstvu i rastali se izmijenivši brojeve mobitela. Nekoliko dana kasnije našli su se ponovno. Pa onda još jedanput, pa opet, i eto, veza se produbila.
            U životu je tako, ono prvo što privuče partnera jedno drugome, ono nešto posebno i simpatično, najčešće kasnije baš to postane razlog ili prijetnja za prekid veze. Andrija je volio popiti i bio je alkoholičar. Da, Andrija je bio alkoholičar, ali dobar alkoholičar.

            Kada bi se napio bio je zabavan i komičan. Onda bi mu sve kočnice popustile i pio bi dok ne padne, ili na stol, ili na krevet ili na pod. E, tu bi nastajali problemi. Nije baš podnosio alkohol i nije mogao puno popiti. Kada bi prešao tu neku nevidljivu granicu, jednostavno bi se onesvijestio. S onako velikim i opuštenim tijelom, teško je bilo rukovati. Anita bi onda, ispričavajući se društvu, potražila pomoć nekog jačeg, nekog od njegovih prijatelja. Obično bi ga tada smjestili u neki automobil i odvezli kući. Taksisti su izbjegavali takve situacije, pa se Anita morala sramotiti pred poznatima, nerijetko i pred rođacima. Baš to joj je padalo najteže.
            Andrija je u to vrijeme, sa svojih trideset i dvije godine, izgledao odlično. Iz dobre obitelji imotskog porijekla, bio je sin jedinac. Kao inženjer, radio je u najvećoj državnoj naftnoj kompaniji. Često je bio na terenu, po bušotinama oko Kutine i Ivanića. Zarađivao je više nego solidno, a prema njoj je bio izuzetno pažljiv. Uopće, bio je divan dok je bio trijezan, no kao svaki pravi alkoholičar, ni on svoj porok nije priznavao.
            „Bolest? Kakva vražja bolest? Pa, jesi ti normalna?“, gledao je u čudu kad mu je, jednom u razgovoru, spočitnula piće. Pravdao se teškim poslom, terenom, društvom, opuštanjem. Pronalazio je sve najbolje moguće razloge zašto voli popit. I bez obzira što je tvrdio da može prekinut kad poželi, pio je i dalje.
            Dvije godine kasnije, nakon što je pijan razbilo auto, napokon je pokušao prestati. Tri mjeseca nakon toga opet ga je, onesviještenog od alkohola, Anita dopremila kući. Sve je ostalo samo na pokušaju. U svojoj nemoći, svoje pijanstvo proglasio je potrebom, i što je bilo najgore od svega, pomirio se s njim.

            Anita je tada, po prvi puta pomislila da je kraj, da više ne može izdržati. I baš kada je namjeravala najozbiljnije prekinut, kada je skupljala snagu da mu to nekako kaže, došla je ta spasonosna prilika. Tvrtka je Andriji ponudila posao glavnog inženjera na jednom naftnom polju u Libiji.
            - Čuj mala, sada konačno možeš odahnuti. U Libiji je alkohol zabranjen – smijao se dobroćudno. – I to zakonom! A i dobro ću zaradit. Ti fino samo sjedi doma, a ja ću ti slati dolare.
            Njemu je to bila zafrkancija, a njoj se u trenutku sve promijenilo, pojavila se nada. Nije joj bilo do novca, mislila je tada na njihovu vezu, na budućnost. Nekako je osjećala da je ovo možda posljednja šansa da se nešto promijeni.
            Dvije godine prošle su kao nekoliko mjeseci i ona je sada, s nestrpljenjem žurila pred njega. Nekako je osjećala da sve njene buduće odluke ovise samo o tom jednom trenutku. Trenutku kad na aerodromu napokon ugleda Andriju.

            U zračnoj luci gužva. Posljednji večernji polasci i dolasci. Još jučer, Andrija je javio da dolazi posebnim čarterom, preko Malte do Rima. Onda bi, u Zagrebu, trebao biti večeras u 20 i 40 sati. Iz nekog razloga, let iz Rima je kasnio.
            Čekajući, Anita je stajala pored ograde. U dosadi, gledala je putnike. Razlika je od putnika do putnika. Oni koji putuju autobusom slični su onima koji putuju vlakom ili brodom. Aerodrom je nešto drugo. Zrakoplovom putuju ljudi više klase, ljudi bolje odjeveni, s boljim i skupljim koferima. Tu je teško raspoznati one koji putuju zrakoplovom dva puta tjedno i one koji to rade jedanput godišnje, ili čak rjeđe. Putovanje zrakoplovom bilo je skupio i putnici su se itekako trudili ostaviti takav dojam.
            - I vi čekate onaj iz Rima?
            Anita se prene. Visok čovjek, lijepih crta lica, gledao je sa smiješkom. U ruci je držao mobitel.
            - Da.
            - Kasni.
            - Znam, hvala.
            Nije joj se daloj razgovarati s nekim nepoznatim. Zaputi se prema drugom kraju zgrade. Gledala je kako putnici dolaze i odlaze, bivajući ispraćeni i očekivani. Zavidjela je onima koji su već došli. Ta igra očekivanja bila joj je tako poznata. Gledala je sa strane kako putnici u dolasku izlaze, tegle prtljagu ili guraju kolica s koferima. Gledala ih je kako se osvrću, traže, i kako se, s olakšanjem, prepoznaju s onima koji ih dočekuju; uz usklik, poneki zagrljaj ili poljubac.
            - Još ga nema.
            Anita se okrene. Prepoznala je čovjeka koji joj se obratio prije desetak minuta.
            - Da, nema ga. – Ona reče tek iz pristojnosti.
            - Piše da kasni dva sata.
            - Dva sata?
            - Da, dva. Po njima, trebao bi sletjeti oko 22 i 40. Neobično...
            - A, čekat ćemo, što drugo.
            Bilo je kasno i zgrada aerodroma se ispraznila. Nije više bilo očekivanih redovitih dolazaka osim tog jednog, neodređenog. Na svim ekranima pisalo je:
            Rome – Zagreb – DELAYED.
            Čistači su se razmiljeli po zgradi na sve strane, baš kao carinici i policajci. Dvadesetak ljudi koji su čekali uokolo poput nje, dosađivali su se.
            - Nema ga, ne vjerujemo da će uopće i doći. – Obrati joj se čovjek.
            Baš kad mu je htjela nešto odbrusiti promijeni se slika na info-ekranima.
            Rome – Zagreb – CANCELED.
            Gledala je ne vjerujući što piše. Otkazano! Razočarana, krene ka izlazu.
            - Rekao sam vam da neće ni doći – začuje poznati glas.
            Prvi puta pogledala ga je s pažnjom. U svijetlom baloneru, nasmiješen i plavook, stajao je nemarno naslonjen na pult zatvorene poslovnice rent-a-cara. Dopala joj se ta njegova ležernost.
            - Idete u grad? – On je upita.
            - Da.
            - Mogu vas povesti, ako hoćete. Kasno je, znate...
            Pristala je, ni sama ne znajući zašto. Možda zbog komocije, zbog kiše koja je vani neumorno padala, zato što joj se nije išlo taksijem. Možda zato što nije htjela biti sama, jednostavno, bez ikakvoga razloga, pristala je.
            - Goran, Goran Milić.


            Predstavio se.
            “Čudno“, pomisli ona. Djevojačko prezime njene majke bilo je baš Milić.
            - Anita.
            Malo je duže zadržao njenu ruku u svojoj. Izašli su iz zgrade i došli do automobila, velike crne Mazde.
            - Začas smo u Zagrebu, za deset minuta.

            Vozili su se neko vrijeme u tišini, a tada se začuje mobitel.
            - Halo! – Javio se. – Dobro, sve u redu. Veliš ujutro? O.K., čekat ću te, bez brige. Aha, i ja tebe.


            Odložio je aparat.
            - Moja žena. Veli da avion iz Rima nije došao zbog štrajka. Dolazi sutra u 10 i 45. Alitalia im plaća smještaj u hotelu. Eh, ti Talijani, ludi su sto na sat. – Smijao se.
            - Ja sam vam tu, u Dugavama, evo baš ova bijela zgrada. Možemo popiti kavu, ako hoćete.


            Parkirao je sa strane i zagasio motor. Gledao ju je upitno.
            - Ne bi, hvala. Mogla bi ja i ovdje izaći, nisam daleko... – Ona odgovori s nelagodom i dohvati vrata. Nije joj se dopalo što je zagasio motor.
            - Ma ne, ja ću vas odvesti, bez brige. – On ponovno okrene ključ. – A, baš ste i mogli jednu kavicu, na brzinu.


            Bio je uporan.
            - Ne, kasno je. Ja sam tu, u Utrinama. – Anita će s olakšanjem. – Možete tamo, lijevo.
            - Nisam ništa loše mislio...
            - Znam. Sve je u redu, malo sam umorna. Evo, možete mi i tu stati.
            - Pa, Anita, hoćemo li se vidjeti sutra na aerodromu?
            Njoj se učini drskost u njegovom glasu i to ju je razljutilo.
            - Možda, a možda i ne. Vidjet ćemo. Hvala na vožnji, laku noć.          Zalupila je vrata automobila. Dok je otključavala stubišna vrata, gledala je ispod oka crnu Mazdu koja je, upaljenih svjetla, stajala sa strane. Tek kad je, s olakšanjem ušla i osvrnula se, automobil je krenuo.
            - Što si taj umišlja? – Mrmljala je tiho birajući ključ od stana. – Kreten!
            Tek tada vidjela je da nema nesesera. Ostavila ga je u automobilu.
            - O, zemljo, otvori se!


            Očajna, zalupi vrata stana iza sebe, zaključa, skine cipele i kaput, pa uđe u dnevni boravak. Posegnula je za telefonskim aparatom, no tada joj je zazvonio mobitel.
            - Halo, Anita! Čuješ me? – Javio se poznati glas iz daljine.
            - Andrija, ljubavi, gdje si?
            - U Rimu. Čuj, dolazim sutra Alitaliom preko Milana. Mislim, negdje oko jedanaest. Ovi blesavi Talijani štrajkaju, sve stoji.
            - Dobro je, ne sekiraj se, nego kako si, jesi dobro putovao?
            - Jesam, samo, išli smo preko Malte, onim šašavim libijskim avionom. Čovječe, ni pivo u njemu ne možeš popiti, a godinu dana nisam okusio niti kap!
            - Ajde, pusti pivo. Popit ćeš ga u Zagrebu... Onda, vidimo se sutra?
            - Da, vidimo se sutra, laku noć, Anita.
            - Laku noć.
            Odložila je mobitel, podigla slušalicu običnog telefona i okrenula informacije.
            - Dobro veće, molim vas broj gospodina Milić Gorana. U Zagrebu, da... Nemate? Kako nemate, mislim da je ulica Svetog Mateja. Da, u Dugavama.


            Čekala je.
            - Ništa? Hvala.


            Zamišljena, spustila je slušalicu. U to opet zazvoni mobitel.
            - Anita?
            - Da, reci mili...
            - Zaboravio sam ti kazat da te volim.
            - Andrija, volim i ja tebe.
            - Eto, samo to. Laku noć! – Prekinuo je vezu.

            U njegovom je glasu osjetila onu dobro poznatu usporenost. Nije to bilo zbog udaljenosti ili šumova, bila je sigurna. Kada bi popio, Andrija je uvijek govorio malo usporeno. Onda se sjeti nesesera i neznanca iz zračne luke. Nije joj se dopao njegov poziv na kasnu kavu, a opet, kao da ju je baš to i privlačilo. Ta lagana arogancija i sigurnost u sebe. Andrija to nikada nije imao.
            Pogledala je na sat, pa se obukla. Glava je lagano boljela, a i godila bi joj mala šetnja prije spavanja.
            Došavši nešto kasnije pred veliku bijelu zgradu, stane ispred stubišta. Kraće je vrijeme bila neodlučna, a onda priđe portafonu. Uz rimsku brojku šest pronađe prezime Milić i pritisne dugme. Začuje tiho zujanje, pa odgurne vrata.
            Vani, kiša je prestala. Ulice su bile potpuno prazne i tihe. Fin miris mokre trave osjećala je u nosnicama, sve dok nije ušla u dizalo.


domena @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, lipanj 7, 2008

LUTKE BEZ LICA

obrana domovine i demokracije
prazne fraze su i bajke
nema časne smrti, samo je smrt obična
što u crno zavija naše majke
(Edgar Peron)



Email from: John D. Hant <faluja53@yahoo.com>
to: martha.hant@gmail.com
date: Sun, Aug 28, 2005 at 8:26 PM
subject: letter
mailed-by: yahoo.com

Draga mama,
loša sreća jučer. Poginula su četvorica momaka iz oklopne. U redovnoj patroli naletjeli su na minu. Jednom od njih, Jacku, ostao sam dužan stotinu i šezdeset dolara.
Danas je narednik pokupio sve kamere i fotoaparate. Molim te ne šalji mi više video kazete, fotografije, DVD filmove i konzerve svinjetine. To je najnovija zabrana. Momci su u našem Hammeru postavili ogromne zvučnike. Vozimo se tako ulicama Faluje dok muzika trešti, ludo!
Probat ću ti se javiti opet idući tjedan preko prijatelja iz brigade za vezu pa očekuj mail oko utorka.
Volim te puno mama, John.
P.S.
Jesi li bila u banci? Što je s onom kućom o kojoj si mi pisala prošli put?
 



Martha Hant email to faluja53@yahoo.com
Show details: 07:38:11 AM
Su, Aug 28, 2005 at 07:38:11 AM
Reply -- --

Dragi John, sine,
kada se vratiš preselit ćemo. Pronašla sam novu kuću kod Audubon Parka i znam da će ti se svidjeti. Bila sam neki dan na sprovodu Hommera Byrda i Timma Rendera. Timm, gospođe Hariett, bio je tvojih godina i mislim da si ga poznavao. Pokopani su na groblju IX, uz vojne počasti.
Jutros su javili da je uragan krenuo prema gradu, a još jučer je započela evakuacija. Neki susjedi iz ulice odselili su rođacima izvan Države. Čuvaj se, ljubljeni sine, vrijeme će brzo proći i ti ćeš biti kod kuće. Za mene ne brini, ja samo brojim dane koji su preostali do tvog povratka.
Voli te i misli na tebe tvoja mama. 

Mail Delivery Subsystem
Show details ---07:38 AM
Reply:
This is an automatically generated Delivery Status Notification
Delivery to the following recipient failed permanently:
    faluja53@yahoo.com
Technical details of permanent failure:
PERM_FAILURE: Message rejected.  See http://mail.google.com/support/bin/answer.py?answer=69585 for more information.

Original message:
Date: Mo, 29 Aug 2005 07:38:11
From: "Martha Hant" <martha.hant@gmail.com>
To: faluja53@yahoo.com
Subject: to John
MIME-Version: 1.0

 
* *
Vojnik John D. Hant poginuo je 1. listopada 2005. na svoj dvadeset i drugi rođendan. Njegova je majka nestala nakon naleta uragana Katrine. Negdje na serverima, njihova elektronska pošta čeka, nepročitana.

domena @ 03:00 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
NOVA KNJIGA!

  • Image Hosted by ImageShack.us ---------------------------------

    NARUDŽBE NA E-MAIL:

    pranger@net.hr --------------------------------
Index.hr
Nema zapisa.